Kada je bačena ta prva, povijesno značajna rajčica kojom je započela revolucija La Tomatina? Zapravo, nitko ne zna. Možda tijekom pobune protiv vlasti Francisca Franca, a možda tijekom jedne od lokalnih tradicionalnih zabava koja je izmaknula kontroli. Najpopularnija verzija ove priče kaže da je sve započelo 1945. godine tijekom festivala Los Gigantes (povorka divovskih lutaka od kaširanog papira), kada su mještani željeli privući pozornost uprizorenjem velike borbe. Stali su uz košaru s povrćem i počeli bacati zrele rajčice. Nakon što su se umiješali i nedužni prolaznici, voće je počelo letjeti na sve strane i nastao je urnebes. Inicijatori su morali nadoknaditi prouzročenu štetu prodavačima rajčica, ali to nije spriječilo ponavljanje borbe rajčicama i rađanje jedne nove tradicije.

1950-ih godina, u strahu od eskalacije nasilja, vlasti su reagirale i uvele cijeli niz zakona kojima su branile bacanje rajčica. Mještani koji su se usprotivili takvim zakonima, 1951. godine su pozatvarani, a pušteni su tek nakon serije javnih prosvjeda. Najpoznatiji slučaj protivljenja zakonu o rajčicama zbio se 1957. godine kada su zagovornici ove tradicije organizirali nešto slično pogrebu rajčice, uz lijes i procesiju. Nakon toga, lokalna je vlast uvažila zahtjeve mještana, postavila nekoliko pravila ponašanja i prihvatila ovu neobičnu tradiciju.

Borba rajčicama središnja je točka i događa se završne večeri, a iza nje je tjedan pun raznih aktivnosti. Slave se zaštitnici gradića Buñola, djevica Marija i Sveti Louis Bertrand uz mnoštvo uličnih povorki, glazbu i vatromet u veselom španjolskom stilu. Kako biste imali dovoljno snage, uoči same borbe služi se ogromna paella, u Valenciji tradicionalno jelo od riže, morskih plodova, šafrana i maslinova ulja.

Danas ovaj potpuno slobodni festival ima neka svoja pravila. Organizatori su otišli toliko daleko da su uzgojili posebnu vrstu neukusne rajčice koja služi samo za potrebe ovog festivala. Aktivnosti počinju oko 10 sati ujutro kada sudionici pokušavaju dohvatiti šunku pričvršćenu za vrh stupa premazanog mašću. Gledatelji ih polijevaju vodom dok istovremeno plešu i pjevaju. Kada crkveno zvono označi podne, u grad se spuštaju kamioni puni rajčica, a uzvici "To-ma-te, to-ma-te!" dosežu vrhunac.

Tada vodeni top označi početak borbe. On daje zeleno svjetlo za početak gnječenja i bacanja rajčica te sveopću borbu s ostalim sudionicima. Rajčice možete bacati daleko u velikom luku, iz neposredne blizine ili sa srednje udaljenosti. Koju god tehniku koristili, na kraju borbe izgledat ćete (i osjećat ćete se) potpuno drukčije. Oko sat vremena nakon početka borbe, borci natopljeni sokom od rajčice skaču po moru mljackave salse u kojoj se teško može pronaći čitava rajčica. Drugi hitac vodenog topa označava kraj borbe.

Tko je bacio tu prvu sudbonosnu rajčicu kojom je započela revolucija La Tomatina? Nitko zapravo ne zna. Možda se to dogodilo tijekom neke pobune protiv Franca ili za karnevala koji se oteo nadzoru. Najpopularnije tumačenje priče glasi da su
1945., za vrijeme festivala Los Gigantes (povorka divovskih lutaka od kaširana papira), mještani htjeli prirediti prepirku kako bi na sebe svratili malo pozornosti. Naišli su na kola s povrćem i počeli bacati zrele rajčice. Priključili su se i nedužni promatrači sve dok situacija nije eskalirala u opće
gađanje letećim voćem. Kolovođe su prodavačima rajčica morali otplatiti, no to nije spriječilo nove sukobe rajčicama i stvaranje
novog običaja.

U strahu od neobuzdanog širenja vlasti su pedesetih donijele, ublažile pa ponovno uvele niz zabrana. Godine 1951. mještani koji su prkosili zakonu zatvoreni su sve dok javnost nije
prosvjedovala tražeći njihovo oslobađanje. Najslavnije prkošenje zabrani gađanja rajčicama dogodilo se 1957. kada su zagovornici
organizirali pogreb za rajčice s lijesom i pogrebnom povorkom. Nakon 1975. mjesna se vlast prilagodila, uvela nekoliko pravila i prihvatila šašavi običaj.

Iako rajčice zauzimaju središnje mjesto, tjedan zabave vodi do konačnog obračuna. Proslava je to u čast svetaca zaštitnika Bunola, Djevice Marije i sv. Ljudevita Bertrandskog, s uličnim povorkama, glazbom i vatrometom u veselom španjolskom štihu. Za snagu za borbu koja slijedi večer uoči
bitke poslužuje se golema "paella", znamenito valencijsko jelo s rižom, plodovima mora, šafranom i maslinovim uljem.

Danas je ovaj nesputani festival donekle uređen.
Organizatori su išli do te mjere da su uzgojili posebnu vrstu neukusnih rajčica samo za godišnji događaj. Proslava počinje oko 10 sati kada se sudionici utrkuju do stupa premazanog masti kako bi s njega skinuli šunku. Promatrači vodom polijevaju rulju koja pjeva i pleše na ulicama. Kada crkveno zvono odzvoni za podne, kamioni prepuni rajčica
ulaze u grad, dok uzvici "To-ma-te, to-ma-te!" dosežu vrhunac.

Glavni događaj započinje ispaljivanjem iz vodenog topa. Znak je to da se sudionici mogu početi gađati rajčicama u bespoštednom napadu. Grenadiri, ubojice iz neposredne blizine, lagani izbačaji s
poluudaljenosti... Bez obzira na vaš način bacanja, kad vrijeme istekne, izgledat ćete (i osjećati se) podosta drukčije. Gotovo sat poslije, bombaši natopljeni rajčicama prepuštaju se igri u moru
gnjecave salse s ulice; preostalo je malo toga što bi nalikovalo rajčici. Drugi hitac iz topa označava kraj borbe.

Tko je bacio onu prvu sudbonosnu rajčicu kojom je započela revolucionarna La Tomatina? Nitko ne može sa sigurnošću tvrditi. Možda se radilo o pobuni antifrankista, ili o karnevalu koji je izmaknuo kontroli. Prema najpoznatijoj verziji događaja, 1945. g. za vrijeme festivala Los Gigantes (parada ogromnih lutaka od papir-mašea), mještani su nastojali izazvati tučnjavu kako bi na se privukli malo pozornosti. Slučajno su se našli pored kolica s povrćem i počeli bacati zrele rajčice. Uključivanjem nevinih promatrača situacija je prerasla u ogromnu gužvu punu letećeg voća. Inicijatori su morali platiti naknadu prodavačima, no to nije spriječilo ponovne pojave borbi rajčicama – i rađanje nove tradicije.

Bojeći se nekontroliranih izbijanja bitaka, vlasti su u pedesetima propisale, ublažile, te ponovo uspostavile niz zabrana. 1951. g. mještani koji su prkosili zakonu zadržani su u zatvoru sve do poziva javnosti za njihovim puštanjem. Najpoznatiji izraz neposluha prema zabranama bitaka rajčicama dogodio se 1957. g. kada su zagovornici iscenirali kompletan sprovod rajčici, s lijesom i pogrebnom povorkom. Nakon te godine, lokalne vlasti odlučile su prilagoditi se situaciji, donijele nekoliko pravila i prigrlile šašavu tradiciju.

Iako rajčice imaju središnju ulogu, tjedna svečanost prethodi najvažnijem događaju, proslavi svetaca zaštitnika Buñola, Djevice Marije i sv. Louisa Bertranda, koji se slave uličnim paradama, glazbom i vatrometima u veselom španjolskom duhu. Kako bi se okrijepili za predstojeću borbu, u predvečerje bitke poslužuje se slavna paella, koja predstavlja znamenito valencijansko jelo od riže, morskih plodova, šafrana i maslinova ulja.

Danas je ovaj neobuzdani festival donekle uređen. Organizatori idu toliko daleko da su samo za ovaj godišnji događaj uzgojili posebnu vrstu nejestivih rajčica. Proslava započinje oko deset sati ujutro kada se sudionici natječu ne bi li dohvatili šunku pričvršćenu na vrhu namašćenog stupa. Pjevajući i plešući na ulicama, promatrači penjače polijevaju crijevima s vodom. Kad crkveno zvono otkuca podne, kola puna rajčica dovoze se u grad, dok skandiranje "Raj-či-ce, raj-či-ce!" doseže svoj vrhunac.

Zatim, uz pucanj vodenog topa, započinje glavni događaj. To je zeleno svjetlo za gnječenje i bacanje rajčica u bezrezervnom napadu na ostale sudionike. Lob rajčicom iz daljine, udarci iz neposredne blizine, ili srednje duga polaganja, kojom god se tehnikom služili, kada sve završi, izgledat ćete (i osjećati se) znatno drugačije. Gotovo sat vremena kasnije, rajčicama natopljeni bombaši ostaju se zabavljati u moru gnjecave ulične šalše u kojoj ni jedna rajčica nije ostala cijela. Drugi pucanj topa označava kraj bitke.

Tko je bacio onu prvu, presudnu rajčicu, koja je pokrenula cijelu revoluciju pod nazivom La Tomatina? Zapravo, to nitko ne zna. Možda je to bila pobuna protiv Franca, ili maskenbal koji se oteo kontroli. Najpopularnija verzija priče jest ona da su tijekom festivala Los Gigantes (povorke golemih lutki od kaširanoga papira) 1945. godine lokalni stanovnici željeli isprovocirati sukob kako bi na sebe privukli pozornost. Našli su se u blizini kola za prijevoz povrća i počeli bacati zrele rajčice. Nakon što su se umiješali i nedužni promatrači, prizor je eskalirao u scenu masovnoga "voćometa" (rajčica spada u voće, op. prev.). Inicijatori događaja morali su prodavačima nadoknaditi cijenu voća, no to nije prekinulo ponavljanje borbi rajčicama. Nova tradicija bila je rođena.

U šestom desetljeću prošloga stoljeća, u strahu od neobuzdanog intenziviranja "voćometa", vlasti su isprva donijele niz zabrana kojih se se zatim nisu čvrsto držale, a onda su ipak postrožile njihovu primjenu. Godine 1951. lokalni stanovnici koji su se opirali zabranama završili su u zatvoru, no ljudi su u javnim prosvjedima tražili njihovo oslobađanje. Najpoznatiji drski čin protiv zabrana gađanja rajčicama dogodio se 1957. godine kada su pristaše gađanja odigrale scenu sprovoda koja je uključivala i mrtvački kovčeg, kao i cijelu povorku ožalošćenih. Od 1957. godine lokalne vlasti odlučile su se prilagoditi običaju. Postavile su nekoliko pravila i prigrlile neobičnu tradiciju.


Iako su rajčice glavne zvijezde, velikoj završnici prethodi sedmodnevna fešta. Ljudi slave zaštitnike grada Buñola: Blaženu Djevicu Mariju i sv. Luja Bertranda. Održavaju se ulične zabave i koncerti, a tu je i veseli vatromet na španjolski način. Kako biste dobili snagu za predstojeću borbu, večer prije servira se golema paella, legendarno valencijansko jelo od riže, morskih plodova, šafrana i maslinova ulja.


U današnje vrijeme u ovaj otkačeni festival uveden je i neki red. Organizatori samo za taj događaj uzgajaju posebnu vrstu ne baš ukusnih rajčica. Zabava počinje oko 10 h kada se sudionici natječu tko će prije dohvatiti šunku obješenu o vrh namašćene šipke. Gledatelji penjače polijevaju vodom iz crijeva, dok pjesma i ples na ulicama ne prestaju. Kada crkveno zvono označi podne, u grad ulaze kamioni prepuni rajčica, a uzvici "To-ma-te, to-ma-te!" dostižu vrhunac.


Zatim, nakon što vodeni top označi početak, glavni događaj počinje. To je znak da nepoštedno gnječenje i gađanje ostalih sudionika rajčicama može započeti. Jedni „lobaju“ izdaleka, drugi pucaju izbliza, a treći vole „polaganje“ sa srednje udaljenosti. Bez obzira koju tehniku odaberete, kada borba završi, izgledat ćete (i osjećati se) drugačije. Otprilike sat nakon početka, bombaši natopljeni sokom od rajčica mogu se još samo valjati u moru kašaste šalse na ulicama, jer je tada već nemoguće pronaći jednu cijelu rajčicu. Drugi vodeni top označuje kraj borbe.

Tko je bacio prvu sudbonosnu rajčicu koja je pokrenula revoluciju poznatu kao La Tomatina? To zapravo nitko ne zna. Možda je to bio čin pobune protiv Franca ili karneval koji je izmaknuo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, tijekom festivala Los Gigantes 1945. godine (parada s divovskom fašničkom lutkom), neki mještani naumili su započeti kavgu ne bi li privukli pažnju. U blizini su pronašli kolica s povrćem i počeli bacati zrele rajčice. U tomu su im se pridružili i nevini promatrači sve dok cijela situacija nije prerasla u ogromnu bitku u kojoj su plodovi letjeli na sve strane. Izvorni kavgadžije morali su nadoknaditi štetu prodavačima rajčica, no to nije zaustavilo izbijanje novih borbi s rajčicama, a s time i nastanak nove tradicije.

U strahu od javnih nemira, vlasti su donijele, ublažile, pa opet uvele niz zabrana u 1950.-ima. Godine 1951. prekršitelji su pritvoreni sve dok javnost nije zatražila njihovo puštanje na slobodu. Najpoznatiji primjer dišpeta prema tim zabranama zbio se 1957. kada su zagovornici bitke s rajčicama održali lažni sprovod za rajčicu zajedno s lijesom i povorkom. Nakon 1957. lokalna vlast priznala je poraz, uvela nekoliko pravila i prigrlila tu luckastu tradiciju.

Iako su rajčice u središtu pažnje, konačnom obračunu prethodi cijeli tjedan svečanosti. To je proštenje Buñolovih svetaca zaštitnika, Djevice Marije i sv. Ludovika Bertranda, s uličnim paradama, glazbom i vatrometom u radosnoj španjolskoj maniri. Za prikupljanje snage za skorašnji okršaj, večer prije bitke poslužuje se orijaška paella, jelo od riže, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja po kojem je Valencia nadaleko poznata.

Danas na ovom razuzdanom festivalu donekle vlada red. Organizatori su otišli toliko daleko da su uzgojili posebnu sortu nejestivih rajčica samo za taj godišnji događaj. Svečanosti počinju oko 10 sati ujutro kada sudionici jure da bi pokušali dograbiti šunku na vrhu namašćenog stupa. Promatrači ih zalijevaju vodom iz šmrka dok pjevaju i plešu ulicama. Na zvuk crkvenog zvona u podne, u grad počnu pristizati kamioni puni rajčica uz zaglušujuće uzvike „To-ma-te, to-ma-te!“.

I tada, uz prvi mlaz iz vodenog topa, započne glavni dio svečanosti. To je zeleno svjetlo za gnječenje i bacanje rajčica u sveopćem boju između sudionika. Dalekometni snajperski pogoci, smečevi iz neposredne blizine i lobovi srednjeg domota – kojom god se tehnikom koristili, na kraju svega izgledat ćete (i osjećati se) znatno drukčije. Nakon skoro sat vremena, borci natopljeni rajčicom mogu se igrati u moru gnjecave ulične salse u kojoj nema više ničega što bi nalikovalo na rajčicu. Drugi mlaz vodenog topa označava kraj bitke.

Tko je bacio onu prvu, sudbonosnu rajčicu kojom je započeta revolucija zvana La Tomatina? To nitko zapravo ne zna. Mogla je to biti pobuna protiv Franca ili pak karneval koji se oteo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, 1945.g., tijekom festivala Los Gigantes (parada divovskih lutaka od kaširanog papira), domaći su ljudi naumili inscenirati tuču ne bi li privukli pozornost gomile. Naišli su tako na štand s povrćem i stali se gađati zrelim rajčicama. Priključili su se i obični promatrači te se prizor izrodio u sveopću bitku letećim voćem. Krivci su morali nadoknaditi štetu prodavačima povrća, ali to nije spriječilo ponavljanje ovih okršaja rajčicama – i rađanje nove tradicije.

U strahu od izbijanja nereda, vlasti su 50-ih godina uvele niz restrikcija, ublažile ih i potom ponovo vratile. Godine 1951. domaći ljudi koji su prkosili zakonu uhićeni su i pušteni tek nakon žestoke reakcije javnosti. Najznamenitiji i najdrskiji čin otpora režimu desio se 1957. kada su protivnici zabrane upriličili lažni pogreb za rajčicu, s mrtvačkim kovčegom i pogrebnom procesijom. Nakon 1957. lokalne su vlasti odlučile popustiti pod pritiskom. Uvedena su neka pravila ponašanja, ali je šašava tradicija ipak prihvaćena.

Iako su u glavnoj ulozi rajčice, završnom događaju prethodi tjedan pun svečanosti. Uličnim paradama, glazbom i vatrometom u veselom španjolskom stilu slave se Buñolovi sveci zaštitnici, Djevica Marija i sv. Louis Betrand. Kako bi učesnici prikupili snagu za predstojeći obračun, večer uoči bitke služi se epska paelja, kultno valencijsko jelo od riže, plodova mora, šafrana i maslinova ulja.

Ovaj neobuzdani festival danas je donekle doveden u red. Organizatori su čak uzgojili naročitu sortu nejestivih rajčica posebno za ovaj događaj. Svečanosti započinju oko 10 ujutro kada se učesnici krenu utrkivati tko će prvi dohvatiti pršut obješen pri vrhu namašćene motke. Gledatelji polijevaju natjecatelje šmrkom, pjevaju i plešu ulicama. Kad crkveno zvono oglasi podne, kamioni krcati rajčicama slijevaju se u grad, a skandiranje "To-ma-te, to-ma-te!" doseže vrhunac.

Tada započinje glavni spektakl: plotun iz vodenog topa zeleno je svjetlo za gnječenje i bacanje rajčica tijekom nemilosrdnih napada na suučesnike. Dalekometni strijelci, ubojice iz neposredne blizine, parabole srednjeg dometa – kojom se god tehnikom služili, na kraju svega izgledat ćete (i osjećati se) sasvim drukčije. Gotovo sat vremena kasnije, rajčicama natopljeni bombaši ostavljeni su da se igraju u moru gnjecave ulične šalše, a bilo čega što bi nalikovalo na rajčicu gotovo da više i nema. Drugi plotun označava kraj bitke.

Tko je bacio tu prvu sudbonosnu rajčicu koja je započela La Tomatina revoluciju? Nitko zapravo ne zna. Možda je to bilo u pobuni protiv Franca, ili tijekom karnevala koji je izmakao kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, 1945. za festivala Los Gigantes (parada divovskih lutaka od kaširanog papira), mještani su uprizorili tučnjavu kako bi privukli pozornost. To se zbilo pokraj obližnjih kolica s povrćem te je započelo gađanje zrelim rajčicama. Kad su se uključili i nevini promatrači, sve je eskaliralo u masovnu gungulu letećih plodova. Poticatelji su morali isplatiti prodavače rajčica, ali to nije spriječilo ponavljanje borbi rajčicama i - rađanje nove tradicije.

1950. u strahu od eskalacije nereda, vlasti donose, ukidaju i opet vraćaju niz restrikcija. Godine 1951, mještani koji su prkosili zakonu bili su zatočeni sve dok javnim prosvjedima nije postignuto njihovo oslobađanje. Najpoznatiji izgred poradi zabrane rajčica dogodio se 1957. kada su zagovornici održali podrugljiv pogreb rajčice zajedno s lijesom i procesijom. Nakon 1957., lokalna vlast odlučila je prilagoditi se, promijeniti neke zakone i prigrliti otkvačenu tradiciju.

Iako je naglasak na rajčicama, postoji tjedan svečanosti koji odražava cjelokupni sentiment. To je proslava bunjolskih svetaca zaštitnika, Djevice Marije i sv. Louisa Bertranda, uz ulične parade, glazbu i vatromet u veselom španjolskom duhu. Da bi se prikupila snaga za predstojeći okršaj, uoči bitke služi se epska paella, predstavljajući izvorno jelo iz Valencije od riže, plodova mora, šafrana i maslinovog ulja.

Danas je ovaj razuzdani festival do neke mjere uređen. Organizatori su otišli tako daleko da uzgajaju posebne sorte neukusnih rajčica samo za godišnji događaj. Svečanosti započinju oko 10 sati ujutro kada se sudionici utrkuju da zgrabe pršut učvršćen na vrhu namašćenog stupa. Promatrači polijevaju penjače vodom dok pjevaju i plešu ulicama. Kad zvonik udari podne, kamioni prepuni rajčica pristižu u grad, dok pjevanje "raj-či-ce, raj-či-ce!" dostiže vrhunac.

Zatim, uz pucanj iz vodenog topa, započinje glavni događaj. To je zeleno svjetlo za drobljenje i lansiranje rajčica u sveopćim napadima na kolege sudionike. Udaljeni bacači rajčica, ubojice iz blizine i pogotci srednjeg dometa. Bez obzira na tehniku, kad sve ovo završi, izgledat ćete (i osjećati se) sasvim drugačije. Nekih sat vremena kasnije, rajčicom natopljeni bombarderi napuštaju igru u moru gnjecave ulične salse i tek se ponegdje još naziru preostali komadići rajčice. Drugi topovski pucanj označava kraj borbe.

Tko je bacio onu prvu sudbonosnu rajčicu koja je pokrenula revoluciju La Tomatinu? Činjenica je da nitko ne zna. Možda je to bila antifrankistička pobuna, a možda samo karneval koji se oteo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, mještani su 1945. tijekom Los Gigantes festivala (parade divovskih lutaka od papirmašea) pokušavali napraviti gužvu radi pridobivanja pozornosti. Putem su naišli na obližnji štand s povrćem i počeli bacati zrele rajčice. Nevini promatrači su se priključivali, sve dok stvar nije eskalirala u ogromnu gužvu letećeg voća. Začetnici su prodavačima rajčica morali nadoknaditi gubitak, ali to nije spriječilo ponovnu pojavu novih borbi rajčicama – i rođenje nove tradicije.

Strahujući od eskalacije neposluha, vlasti su 1950-ih donijele, ublažile, a zatim ponovno stavile na snagu niz zabrana. Mještani koji su se protivili zakonu su 1951. godine bili zatvoreni sve dok javnim prosvjedima nije zatraženo njihovo oslobođenje. Najpoznatija drskost po pitanju zabrana se odigrala 1957. godine, kada su zagovornici održali tobožnji sprovod rajčice s lijesom i procesijom. Lokalna je vlast nakon 1957. odlučila otrpjeti udarce te je postavila nekoliko pravila i prihvatila čudnovatu tradiciju.

Iako su rajčice u središtu pozornosti, konačnom obračunu prethodi tjedan svečanosti. To je slavljenje bunjolskih svetaca zaštitnika, Djevice Marije i svetog Luje Bertrana, kroz ulične parade, glazbu te vatromet u veselom španjolskom stilu. Radi prikupljanja snage za nadolazeću gužvu se večer prije bitke poslužuje epska paelja kojom se predstavlja kultno valencijansko jelo s rižom, morskim plodovima, šafranom i maslinovim uljem.

Danas ovaj nesputani festival ipak ima nekakav red. Organizatori su otišli toliko daleko da su kultivirali posebnu sortu neukusnih rajčica samo radi ovog godišnjeg događaja. Svečanosti započinju oko deset sati prijepodne natjecanjem sudionika u dohvaćanju šunke koja se nalazi na vrhu nauljene motke. Gledatelji natjecatelje polijevaju vodom te pjevaju i plešu na ulicama. Nakon što crkveno zvono odzvoni podne u grad dolaze kamioni natovareni rajčicama, a povici „To-ma-te, to-ma-te!“ dosežu krešendo.

Zatim, ispaljivanjem iz vodenog topa, započinje glavni događaj. To je zeleno svjetlo za gnječenje i bacanje rajčica u bezrezervnim napadima na ostale sudionike. Dalekometni bacači rajčica, atentatori iz neposredne blizine, te hici srednjeg dometa. Kakva god bila vaša tehnika, na kraju svega ćete izgledati (i osjećati se) prilično drugačije. Gotovo sat vremena kasnije se bombaši natopljeni rajčicama igraju u moru gnjecave ulične šalše, uz malo toga što bi sličilo na rajčicu. Novo ispaljivanje iz topa označava kraj bitke.

Tko je bacio tu prvu sudbonosnu rajčicu koja je započela revoluciju rajčica? Istina je da nitko ne zna. Možda je to bila pobuna protiv Franaka ili karneval koji se oteo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, tijekom proslave Los Gigantesa 1945. godine (parada s ogromnim papirnatim lutkama), lokalno stanovništvo je htjelo inscenirati sukob kako bi privukli pažnju. Naišli su na štand s povrćem u blizini i počeli bacati zrele rajčice. Nevini promatrači uvučeni su sve dok situacija nije eskalirala u masovni okršaj letećeg voća. Izazivači su morali platiti odštetu prodavačima rajčica, no to nije spriječilo da se ubuduće ne desi još takvih okršaja rajčicama – i nastanak nove tradicije.

Bojeći se nemira, vlast je donijela, ukinula te zatim ponovno uspostavila niz zabrana sredinom 1950-ih godina. 1951. godine, lokalno stanovništvo koje se protivilo zakonu, je zatvarano dok javnost nije zatražila da budu pušteni. Najpoznatiji incident vezan uz zabranu desio se 1957. godine kada su zagovornici održali tobožnji pogreb rajčica, zajedno s lijesom i povorkom. Nakon 1957. lokalna vlada odlučila je prihvatiti igru, uveli su nekoliko pravila i prihvatili šašavu tradiciju.

Iako su rajčice u središtu pozornosti, cijeli tjedan proslava dovodi do glavne točke. Proslava je to svetaca zaštitnika Buñola, Djevice Marija i sv. Louisa Bertranda, s uličnim paradama, glazbom i vatrometom u veselom španjolskom stilu. Kako bi se pojačala snaga za nadolazeći sukob, na večer bitke poslužuje se veličanstvena paella, kao karakteristično valencijsko jelo od riže, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja.

Danas ovaj nesputan festival ima određenog reda. Organizatori su otišli čak tako daleko da su uzgojili posebnu sortu bezukusnih rajčica samo za događaj. Proslave započinju oko 10 ujutro kada se sudionici utrkuju kako bi zgrabili šunku postavljenu na vrh masnog stupa. Promatrači polijevaju penjače vodom iz crijeva i pritom pjevaju i plešu po ulicama. Kada crkveno zvono označi podne, kamioni nakrcani rajčicama stižu u grad dok skandiranje ''Raj-či-ce, raj-či-ce!'' dostiže vrhunac.

Zatim, s paljenjem vodenog topa, glavni događaj počinje. To je zeleno svjetlo za drobljenje i bacanje rajčica u beskompromisnim napadima protiv drugih sudionika. Dalekometni bacači rajčica, atentati iz neposredne blizine i horoci iz polu-odstojanja. Koja god bila Vaša tehnika, kada sve bude gotovo, izgledat ćete (i osjećati se) poprilično drugačije. Gotovo sat vremena kasnije, bombaši mokri od rajčica, igraju se u moru gnjecave ulične salse bez previše toga što bi više nalikovalo rajčicama. Još jedno paljenje topa označava da je bitci kraj.

Tko je bacio onu prvu sudbonosnu rajčicu koja je pokrenula La Tomatina revoluciju? To u stvari nitko ne zna. Možda se radilo o pobuni protiv Franca ili pak o karnevalu koji je izmakao kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, 1945. godine tijekom festivala Los Gigantesa (parade divovskih lutki od papirnih balona), mještani su nastojali inscenirati opću galamu kako bi pridobili pažnju. Zatekli su se kod obližnjih kolica s povrćem te snažno počeli bacati dozrele rajčice. Umiješali su se i nevini promatrači sve dok prizor nije eskalirao u opću masivnu tuču letećih plodova. Huškači su trgovcima rajčica morali nadoknaditi štetu, no to nije spriječilo daljnje ponavljanje tučnjava rajčicama—kao i nastanak nove tradicije.

Pribojavajući se razuzdanih nereda, vlasti su ležerno propisale zakon, a zatim iznova uspostavile niz zabrana 50-ih godina. 1951. godine, mještani koji su prkosili zakonu su bili zatvarani sve dok javni protest nije pozvao na njihovo otpuštanje. Najčuvenija drskost prema zabranama rajčica se dogodila 1957. godine kada su promicatelji održali podrugljivi sprovod rajčica zajedno sa sandukom i procesijom. Lokalna vlada se nakon 1957. godine odlučila prilagoditi promjenama, odredivši nekolicinu pravila te prigrlivši taj luckasti običaj.

Premda su rajčice zauzimale središnju ulogu, tjedan fešti je bio priprema za konačnu svečanost. Radi se o svetkovanju svetaca zaštitnika Buñole, Djevice Marije i sv. Louisa Bertranda putem ulične parade, glazbe i vatrometa u veselom španjolskom stilu. Da bi se prikupila snaga za predstojeću galamu, večer uoči bitke bi se posluživala epska paela koja predstavlja simbolično valencijsko jelo koje se sastoji od riže, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja.

Ovaj nesputani festival je do današnjeg vrijemena poprimio određenu mjeru reda. Organizatori su otišli toliko daleko da su počeli uzgajati zasebnu sortu bezukusnih rajčica namijenjenih samo godišnjoj manifestaciji. Smotra otpočinje oko 10 sati prijepodne kada se sudionici utrkuju da ugrabe šunku pričvršćenu povrh masnog kolca. Promatrači polijevaju galamdžije vodom istovremeno pjevajući i plešući po ulici. Kada crkveno zvono otkuca podne, u grad ulaze kamioni krcati rajčicama, sve dok uzvikivanje "Raj-či-ce, raj-či-ce!" ne dostigne svoj vrhunac.

Potom paljbom vodenog topa otpočinje glavni događaj. Time se pali zeleno svjetlo razarajućem lansiranju rajčica sveopćim napadima na ostale sudionike. Udaljeni zagovaratelji rajčica, izravni ubojice ili gađači kukom umjerenog dometa. Koju god tehniku odaberete, dok se igra ne završi, izgledat ćete (i osjećati se) poprilično drugačije. Gotovo jedan sat poslije, bombaši natopljeni rajčicama se prepuštaju plesu u moru pekmezaste ulične salse sa vrlo malo toga što nalikuje na rajčicu. Drugi udarac topa označava kraj bitke.

Tko baciše tu prvu sudbonosnu rajčicu koja je započela revoluciju La Tomatina? Stvarnost je takva da nitko ne zna. Možda je razlog pobuna protiv Francove diktature, možda pak karneval koji je izmaknuo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji ove priče, tijekom Los Gigantes festivala 1945., (ogromna parada papirnih skulptura), mještani su imali namjeru organizirati gužvu kako bi privukli pažnju. Nabasali su na kolica sa povrćem i počeli posvuda bacati zrele rajčice. Uključili su se i nedužni promatrači, sve dok scena nije eskalirala u masivnu borbu letećeg voća i povrća. Potpaljivači iste su bili prisiljeni nadoknaditi trošak koji su uzrokovali prodavačima rajčica, no to nije zaustavilo pojavu novih borbi rajčicama – i rađanje nove tradicije.

U strahu od neukrotive eskalacije, vlasti su donijele, ublažile te nanovo uspostavile niz zabrana tijekom 1950-ih. Mještani koji su prkosili zakonu bili su pritvoreni, sve do javnog protesta organiziranog u svrhu njihova puštanja na slobodu. Najpoznatiji prkos zabranama borbi rajčica dogodio se 1957., kada su zagovornici održali lažni pogreb rajčica, upotpunjen sa lijesom i povorkom. Nakon 1957., lokalna vlada je odlučila ići ukorak sa javnim udarima, te su postavili nekoliko pravila i prigrlili otkačenu tradiciju.

Iako rajčice zauzimaju glavnu pozornicu, tjedan dana slavlja dovodi do posljednjeg obračuna. Slavlje je to u čast svetaca zaštitnika Buñola, Djevice Marije i sv. Luja Bertranda, sa uličnim povorkama, glazbom i vatrometom u radosnom španjolskom stilu. Legendarna paella se poslužuje večer uoči borbe za izgradnju snage potrebne za predstojeću borbu, predstavljajući tradicionalno valencijsko jelo sastavljeno od riže, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja.

Danas ovaj nesputani festival ima neke propisane standarde za održavanje reda i mira. Organizatori su se potrudili do te mjere da uzgajaju posebnu vrstu neukusnih rajčica samo za taj godišnji događaj. Slavlje počinje oko 10 sati ujutro sa utrkom u kojoj se sudionici natječu u osvajanju šunke koja se nalazi na vrhu masnog stupa. Promatrači vodom zalijevaju ometače uz pjesmu i ples na ulicama. Kada se u podne oglasi crkveno zvono, kamioni puni rajčica dolaze u grad, dok napjevi „Raj-či-ce, raj-či-ce!“ dosežu vrhunac.

Tada, popraćen pucnjevima iz vodenog topa, započinje glavni događaj. To označava zeleno svjetlo za gnječenje i bacanje rajčica u totalnom napadu među sudionicima. Projektili na daljinu, ubojice izbliza i neposredni udarci. Koja god vaša tehnika bila, do samog kraja ćete izgledati (i osjećati se) poprilično dugačije. Gotovo sat vremena kasnije, bombaši natopljeni zgnječenim rajčicama i dalje se igraju u moru gnjecavog uličnog umaka sa ostatcima rajčica. Drugi pucanj iz topa označava kraj borbe.

Tko li je bacio onaj prvi, sudbonosni paradajz kojim je započela La Tomatina? Zapravo nitko ne zna. Možda je to bila pobuna protiv Franca, ili karneval izmakao kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, 1945. za vrijeme festivala Los Gigantes (parada divovskih lutaka od kaširanog papira), neki mještani su izazvali tučnjavu ne bi li na sebe svrnuli pažnju. Igrom slučaja našli su se u blizini kola natovarenih povrćem i počeli gađati zrelim rajčicama. Povukli su za sobom i neopredijeljene promatrače, i scena je uskoro prerasla u opći metež letećih plodova. Inicijatori su morali platiti odštetu prodavačima paradajza, ali to nije zaustavilo nove i nove borbe rajčicama – i začetak nove tradicije.

U strahu od nekontrolirane eskalacije, vlasti su donijele, pa ublažile, a zatim ponovo donijele seriju zabrana u 1950-ima. Mještani koji su se 1951. suprotstavili zabrani dospjeli su i u zatvor, ali ih je javno negodovanje oslobodilo. Najpoznatiji protest protiv paradajz zabrane dogodilo se 1957. kad su drski istomišljenici parodirali paradajzni pogreb - sa lijesom i procesijom. Nakon 1957. lokalne vlasti odlučile su se prepustiti struji; postavili su nekoliko pravila i prihvatili šašavu tradiciju.

Iako su u fokusu priče rajčice, finalnoj predstavi prethodi cijeli tjedan ispunjen raznim feštama. Slave se sveci zaštitnici Buñola, Djevica Marija i sv. Luj Bertrand, uz ulične parade, glazbu i vatromet, razgaljeno, u španjolskoj maniri. A da biste pucali od snage u nadolazećoj borbi, paella epskih proporcija servira se uoči bitke, predstavljajući tako ikonu valencijske kuhinje, jelo od riže, morskih plodova, šaftana i maslinovog ulja.

Danas ipak ovim razuzdanim festivalom barem donekle vlada red. Organizatori su otišli tako daleko da su uzgojili posebnu vrstu nejestivih rajčica, isključivo za ovaj događaj koji se zbiva samo jednom godišnje. Fešta kreće oko deset sati ujutro, kad sudionici startaju u utrci da bi dohvatili šunku pričvršćenu na vrhu namašćenog stupa. Promatrači šmrkovima zalijevaju takmičare vodom, pjevajući i plešući po ulicama. Dok crkvena zvona zvone za podne, kamioni natovareni paradajzima prodiru u grad, dok uzvici „To-ma-te, to-ma-te!“ dosežu krešendo.

I tada, uz pucanj vodenog topa, glavni event počinje. Pali se zeleno svjetlo za lansiranje i gnječenje paradajza u bitci na sve ili ništa protiv drugova sudionika. Lobovi iz daljine, borba prsa o prsa, horozi srednjeg dometa. Kojom god tehnikom se služili, kad sve završi izgledat ćete (i osjećati se) poprilično drugačije. Gotovo sat kasnije, paradajzom natopljeni bombaši pušteni su da se igraju u moru uličnog umaka u kojem jedva da se može pronaći išta što izgleda kao rajčica. Drugi hitac topa označava kraj bitke.