Who cast that first fateful tomato that started the La Tomatina revolution? The reality is no one knows. Maybe it was an anti-Franco rebellion, or a carnival that got out of hand. According to the most popular version of the story, during the 1945 festival of Los Gigantes (a giant paper mâché puppet parade), locals were looking to stage a brawl to get some attention. They happened upon a vegetable cart nearby and started hurling ripe tomatoes. Innocent onlookers got involved until the scene escalated into a massive melee of flying fruit. The instigators had to repay the tomato vendors, but that didn't stop the recurrence of more tomato fights—and the birth of a new tradition.
Fearful of an unruly escalation, authorities enacted, relaxed, and then reinstated a series of bans in the 1950s. In 1951, locals who defied the law were imprisoned until public outcry called for their release. The most famous effrontery to the tomato bans happened in 1957 when proponents held a mock tomato funeral complete with a coffin and procession. After 1957, the local government decided to roll with the punches, set a few rules in place, and embraced the wacky tradition.
Though the tomatoes take center stage, a week of festivities lead up to the final showdown. It's a celebration of Buñol's patron saints, the Virgin Mary and St. Louis Bertrand, with street parades, music, and fireworks in joyous Spanish fashion. To build up your strength for the impending brawl, an epic paella is served on the eve of the battle, showcasing an iconic Valencian dish of rice, seafood, saffron, and olive oil.
Today, this unfettered festival has some measure of order. Organizers have gone so far as to cultivate a special variety of unpalatable tomatoes just for the annual event. Festivities kick off around 10 a.m. when participants race to grab a ham fixed atop a greasy pole. Onlookers hose the scramblers with water while singing and dancing in the streets. When the church bell strikes noon, trucks packed with tomatoes roll into town, while chants of "To-ma-te, to-ma-te!" reach a crescendo.
Then, with the firing of a water cannon, the main event begins. That's the green light for crushing and launching tomatoes in all-out attacks against fellow participants. Long distance tomato lobbers, point-blank assassins, and medium range hook shots. Whatever your technique, by the time it's over, you will look (and feel) quite different. Nearly an hour later, tomato-soaked bombers are left to play in a sea of squishy street salsa with little left resembling a tomato to be found. A second cannon shot signals the end of the battle. | Tko je bacio onu prvu sudbonosnu rajčicu koja je pokrenula La Tomatina revoluciju? To u stvari nitko ne zna. Možda se radilo o pobuni protiv Franca ili pak o karnevalu koji je izmakao kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, 1945. godine tijekom festivala Los Gigantesa (parade divovskih lutki od papirnih balona), mještani su nastojali inscenirati opću galamu kako bi pridobili pažnju. Zatekli su se kod obližnjih kolica s povrćem te snažno počeli bacati dozrele rajčice. Umiješali su se i nevini promatrači sve dok prizor nije eskalirao u opću masivnu tuču letećih plodova. Huškači su trgovcima rajčica morali nadoknaditi štetu, no to nije spriječilo daljnje ponavljanje tučnjava rajčicama—kao i nastanak nove tradicije. Pribojavajući se razuzdanih nereda, vlasti su ležerno propisale zakon, a zatim iznova uspostavile niz zabrana 50-ih godina. 1951. godine, mještani koji su prkosili zakonu su bili zatvarani sve dok javni protest nije pozvao na njihovo otpuštanje. Najčuvenija drskost prema zabranama rajčica se dogodila 1957. godine kada su promicatelji održali podrugljivi sprovod rajčica zajedno sa sandukom i procesijom. Lokalna vlada se nakon 1957. godine odlučila prilagoditi promjenama, odredivši nekolicinu pravila te prigrlivši taj luckasti običaj. Premda su rajčice zauzimale središnju ulogu, tjedan fešti je bio priprema za konačnu svečanost. Radi se o svetkovanju svetaca zaštitnika Buñole, Djevice Marije i sv. Louisa Bertranda putem ulične parade, glazbe i vatrometa u veselom španjolskom stilu. Da bi se prikupila snaga za predstojeću galamu, večer uoči bitke bi se posluživala epska paela koja predstavlja simbolično valencijsko jelo koje se sastoji od riže, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja. Ovaj nesputani festival je do današnjeg vrijemena poprimio određenu mjeru reda. Organizatori su otišli toliko daleko da su počeli uzgajati zasebnu sortu bezukusnih rajčica namijenjenih samo godišnjoj manifestaciji. Smotra otpočinje oko 10 sati prijepodne kada se sudionici utrkuju da ugrabe šunku pričvršćenu povrh masnog kolca. Promatrači polijevaju galamdžije vodom istovremeno pjevajući i plešući po ulici. Kada crkveno zvono otkuca podne, u grad ulaze kamioni krcati rajčicama, sve dok uzvikivanje "Raj-či-ce, raj-či-ce!" ne dostigne svoj vrhunac. Potom paljbom vodenog topa otpočinje glavni događaj. Time se pali zeleno svjetlo razarajućem lansiranju rajčica sveopćim napadima na ostale sudionike. Udaljeni zagovaratelji rajčica, izravni ubojice ili gađači kukom umjerenog dometa. Koju god tehniku odaberete, dok se igra ne završi, izgledat ćete (i osjećati se) poprilično drugačije. Gotovo jedan sat poslije, bombaši natopljeni rajčicama se prepuštaju plesu u moru pekmezaste ulične salse sa vrlo malo toga što nalikuje na rajčicu. Drugi udarac topa označava kraj bitke. |