Živimo u jednom od onih stančića u višespratnici u kome su utočište našle brojne porodice srednje klase. Ali, pripadnici porodice Felis Domestica kojima se dopala naša zgrada možda će uskoro značajno brojčano nadjačati pripadnike vrste Homo Sapiens. Zato što se ovi četvoronošci, posednici kandži koje se uvlače, i koji mogu da se pohvale da u divljini imaju srodnike među kojima su lavovi, tigrovi, risovi i oceloti, ne plaše nikoga u našem komšiluku. Sve brojnija mačja populacija, kojoj polazi za kandžama da ima devet života, smeta svima, ali mnoge i zabavlja.
Ove mačke u našoj aveniji imaju sopstvena oštra razgraničenja teritorije. Lovci na miševe iz prizemlja, sa prvog i drugog sprata drže se svojih spratova, izuzev kada ih glad natera da na prepad uđu u kuhinje izvan linije kontrole. Terasa ekskluzivno pripada mlađariji, mada je povremeno koriste i aristokrate iz nekadašnjeg Sijama, da izližu i osunčaju telo. Neki mačori pronađu ćoškove gde spavaju i predu, mesta koja su toliko uska da skoro ni mačka ne bi mogla da se zavuče, na primer, nastojnikovu sobicu, gde možda čak zateknu ovog mučenika kako i sam dremka. Bog je mačkama podario dve rezonantne kutije, jednu kojom predu i drugu kojom mjauču, i neki mačji soprani, kao članovi noćnog hora, o specijalnim prilikama bude i razbuđuju sve stanovnike našeg kvarta toliko da ujutru ni belu mačku ne vide.
Neki od stanara, koji žele da budu čisti kao mačke, ljute se kada ove musave živuljke brljaju po njihovim stvarima. Kopci među ljudima smatraju da mačke treba oterati, devetostrukim bičem. Ali dobronamerni čekaju da vide da li će se mačke dočekati na noge. Baš bismo voleli da vidimo ko bi bio sposoban da mačkama stavi zvonca oko vrata!