Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamisli da večeraš u nekom evropskom glavnom gradu gde ne znaš lokalni jezik. Konobar govori jedva malo engleski ali ti, kako znaš i umeš, uspevaš da iz jelovnika poručiš nešto što prepoznaješ, jedeš i plaćaš. Sada zamisli umesto toga kako se, nakon što je neka pešačka tura pošla naopako, niotkuda pojavljuješ, umirući od gladi, u nekom amazonskom selu. Ti ljudi tamo nemaju pojma šta da misle o tebi. Oponašaš zvuke žvakanja za koje oni pogrešno pomisle da je tvoj primitivni jezik. A kada podigneš ruke da bi pokazao predaju - oni misle da spremaš napad. Sporazumevanje bez zajedničkog konteksta je teško. Radioaktivne lokacije, na primer, moraju biti ostavljene netaknute desetnama hiljada godina; pa ipak se, uzimajući u obzir to da je engleski od pre samo 1000 godina sada nerazumljiv većini njegovih savremenih govornika, organizacije muče da kreiraju upozorenja koja prate nuklearni otpad. Komisije koje su za to zadužene smišljaju sve i svašta: od betonskih šiljaka koji štrče, preko „Krika” Edvarda Munka, do biljaka genetski modifikovanih da dobiju upozoravajuću plavu boju. Ničemu od toga nije zagarantovano da će položiti test budućnosti. Neki od tih istih ljudi koji su radili na ovim porukama za deponije su učestvovali i u još većem izazovu: komunikaciji sa vanzemaljcima. To je tema „Vanzemaljskih jezika”, nove knjige Danijela Oberhausa, novinara u časopisu „Ozvučen”. Ništa se ne zna o tome kako bi vanzemaljci mogli primati informacije. Par pločica poslatih ranih 70-tih Pionirom 10 i 11, što su dva svemirska broda, prikazuju obnažene ljude i grubu mapu kako da se pronađe Zemlja – rudimentarne stvari ali čak i one pretpostavljaju da vanzemaljci mogu videti. Pošto takvi svemirski brodovi imaju beskrajno malu šansu da budu pronađeni verovatnije je da bi radio emisije koje se emituju sa Zemlje, ukoliko putuju brzinom svetlosti, uspostavile kontakt. Ali baš kao što zemaljski radio mora biti podešen na odgovarajuću frekvenciju isto tako mora biti i međuzvezdani. A kako bi vanzemaljci mogli nabasati baš na onu pravu? Pločica sa Pionira daje naznaku u obliku osnovnog prikaza atoma vodonika, čija se magnetna polarnost obrće u pravilnim intervalima, frekvencijom od 1,420MHz. Pošto je vodonik element koga ima najviše u univerzumu postoji nada da bi ova skica mogla poslužiti kao neka vrsta telefonskog broja. |