Non so in qual modo, ma i miei scolarini erano venuti a sapere che quel giorno era il mio compleanno. Me li vidi arrivare alla scuola col vestito delle feste e con un regalino tra le mani.
Chi mi portava una penna elegante, chi un libriccino da messa, chi un astuccio da lavoro, chi un bel mazzo di fiori freschi. Io fui consolata e attristata da quella vista: consolata perchè qualunque segno di gratitudine o d'affetto che mi venisse da quei buoni figliuoli mi toccava il cuore e mi faceva parer leggiero ogni sacrifizio: attristata, poichè pensavo che i denari occorsi in quelle compre, potevano venir destinati a più nobile uso. A ogni modo, accolsi serenamente quelle care dimostrazioni d'amore.
Un bambino solo, il più povero, non mi offrì nulla: ma dal suo contegno imbarazzato e dal suo visetto malinconico argomentai quanto dovesse soffrire. Lo chiamai e quando l'ebbi vicino me lo strinsi ripetutamente fra le braccia, baciandolo. Incoraggiato da quelle carezze, il poverino mi pose tra le mani un involtino e fuggì vergognoso.
Sorpresa e incuriosita, lo aprii senza che nessuno potesse accorgersene. Vi erano.... indovinate!.. Tre pallottoline di zucchero!
Lo richiamai subito da me.
--Lo sapevi che mi piacesse lo zucchero? gli chiesi sorridendo.
--Me lo sono figurato! Mi piace tanto a me!
--E tu, ripresi commossa, l'hai certo chiesto alla mamma e....
--No signora! replicò prontamente, non ho chiesto nulla a nessuno; glie l'ho serbato proprio io, di mio....
--Ma pure....
--La nonna, quando mi dà il caffè e latte, mi mette sempre nella chicchera due o tre pallottoline di zucchero per indolcirlo. Io ho levato lo zucchero....
--E il caffè e latte?... chiesi con la gola serrata.
--L'ho preso amaro!
Mario, piccolo Mario, dove sei tu? Forse il fumo delle officine avrà annerito il tuo viso d'angelo, forse a quest'ora lavorerai i campi dove biondeggia la messe e si matura, al sole, la vite, forse ti accoglieranno le navi avventurose dove il lavoro è sì duro, la speranza sì fallace....
Ma chiunque tu sii, operaio, agricoltore o uomo di mare, il tuo posto è fra i nobili cuori, per quali l'amore è sacrifizio, l'abnegazione, dovere.
Mario, piccolo Mario, se tu per un momento potessi entrare nella mia stanzetta da studio, vedresti molte carte, molti libri, molti ninnoli; e vedresti anche, custoditi in una piccola campana di vetro, tre pezzetti di zucchero, un nome, una data! | Ne znam na koji način, ali moji učenici su saznali kada mi je rođendan. Videla sam ih kako dolaze u školu obučeni u svečana odela i sa poklonima u rukama. Neko mi je nosio elegantno penkalo, neko knjižicu za liturgiju, neko torbicu za pribor, a neko lep buket svežeg cveća. Ovaj prizor me je obradovao i rastužio: obradovao zato što me je bilo kakav znak zahvalnosti ili naklonosti koji bi mi ova dobra deca pokazala u srce dirao i činio da svako moje žrtvovanje deluje lakše: rastužio, zato što sam razmišljala o novcu koji je otišao na kupovinu ovih poklona, a koji je mogao biti potrošen u mnogo plemenitije svrhe. U svakom slučaju, mirno sam dočekala ove nežne izraze ljubavi. Samo jedno dete, najsiromašnije od svih, nije mi ništa donelo: ali iz njegovog postiđenog držanja i tužnog izraza njegovog malog lica zaključila sam koliko mora da je patio. Pozvala sam ga i kada se približio, čvrsto sam ga stala grliti i ljubiti. Ohrabren ovim mojim nežnostima, jadničak mi tutnu u ruke neki zamotuljak i postiđeno pobeže. Iznenađena i radoznala otvorila sam zamotuljak tako da niko ne primeti. U njemu su bile...pogodite!.. Tri kockice šećera! Odmah sam ga pozvala. -- Znao si da volim šećer? pitala sam ga osmehujući se. -- Pomislio sam! I ja ga toliko volim! -- A ti si, nastavih ganuta, sigurno pitao mamu i ... -- Ne gospođo! odmah odgovori, nisam nikoga ništa pitao; sam sa ga sklonio, od mog... -- Ali sigurno.... -- Baba, kada mi daje kafu s mlekom, stavi mi u šolju dve ili tri kockice šećera da je zasladi. Ja sam sklonio šećer.... -- A kafa s mlekom? ...upitah stegnutog grla. -- Popio sam je gorku! Mario, mali Mario, gde si? Možda je tvoje anđeosko lice potamnelo od dima radionica, možda sada radiš u poljima gde se letina zlati i na kojima se ostari, na suncu, u vinogradu, možda ti utočište pružaju brodovi što lutaju po morima, na kojima je rad krvnički težak, a nada tako varljiva... Ali šta god da si postao, radnik, zemljoradnik ili mornar, tvoje mesto je među najplemenitijima, onima za koje ljubav znači žrtvovanje, samoodricanje, obavezu. Mario, mali Mario, kad bi mogao barem na tren ući u moju malu radnu sobu, video bi mnoštvo karata, knjiga, sitnica; ali bi isto tako video, u jednom malom staklenom zvonu, brižljivo čuvane tri kockice šećera, jedno ime i datum! |