Winning entries could not be determined in this language pair.There were 6 entries submitted in this pair during the submission phase. Not enough votes were submitted by peers for a winning entry to be determined.Competition in this pair is now closed. |
Ne znam na koji način, ali moji mali školarci saznali su da je taj dan bio moj rođendan. Gledala sam ih dok su pristizali u školu u blagdanskoj odjeći i s malim darom u rukama. Netko mi donese elegantno pero, netko knjižicu za misu, netko pernicu za radni pribor, a netko drugi lijepu kiticu svježeg cvijeća. To me utješi i ožalosti: utješi, jer me bilo koji znak zahvalnosti ili naklonosti od te dobre dječice dirao u srce i činio da mi svako požrtvovanje izgleda lako; ožalosti, jer sam razmišljala kako su novci korišteni za te kupnje mogli imati plemenitiju namjenu. U svakom slučaju, vedro primih te drage iskaze ljubavi. Samo jedno dijete, najsiromašnije, ništa mi ne ponudi; ali iz njegovog zbunjenog držanja i s njegovog snuždenog malog lica shvatih koliko je morao patiti. Zovnuh ga i kad mi se približi, privih ga uza se nekoliko puta, ljubeći ga. Ohrabren ovim milovanjima, jadničak mi položi u ruke jedan zavežljajčić i stidno pobježe. Iznenađena i probuđene znatiželje, otvorih ga tako da to nitko nije mogao zamijetiti. I pogodite šta sam našla unutra! Tri šećerne kuglice! Odmah ga pozvah k sebi. - Jesi li znao da volim šećer? - upitah ga smiješeći se. - Pretpostavio sam! Ja ga jako volim! - I ti, - nastavih ganuta, - sigurno si ga tražio od mame i… - Nisam gospođo! - odgovori dijete spremno, - nisam ništa tražio ni od koga; ja sam ga sam sačuvao za Vas, od sebe… - Ali ipak… - Kad mi baka daje bijelu kavu, uvijek mi stavi u šalicu dvije ili tri šećerne kuglice kako bi se zasladila. Izvadio sam šećer… - A bijela kava? - upitah stegnutog grla. - Pio sam je gorku! Mario, mali Mario, gdje li si ti? Možda je dim radionica ocrnio tvoje anđeosko lice, možda sad radiš u poljima u kojima se žuti ljetina i sazrijeva vinova loza; možda će te primiti pustolovni brodovi u kojima je posao stvarno težak, a nada stvarno varava… Ali bilo tko da si, radnik, zemljoradnik ili mornar, tvoje mjesto je među plemenitim srcima, za koje je ljubav požrtvovanje, samoodricanje, dužnost. Mario, mali Mario, da možeš na trenutak ući u moj radni sobičak, vidio bi puno papira, knjiga i ukrasnih sitnica; ali, vidio bi i da sam pod malim staklenim zvonom sačuvala tri komadića šećera, jedno ime, jedan datum! | Entry #20384 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam kako, ali moji su učenici saznali da mi je tog dana bio rođendan. Vidjela sam ih kako stižu u svečanim odjelima sa darovima u rukama. Netko mi je donio elegantno pero, netko mali molitvenik, netko kutijicu za radni pribor, a netko lijep stručak svježeg cvijeća. Ja sam se i obradovala i rastužila od tog prizora. Obradovala sam se jer me je bilo koji znak zahvalnosti i ljubavi od te dobre djece dirao u srce i svaku mi žrtvu činio lakšom, a rastužila sam se jer sam pomislila kako su se novci potrošeni na darove mogli iskoristiti za plemenitije svrhe. U svakom slučaju s vedrinom sam prihvatila te dragocjene znakove ljubavi. Samo mi jedan, najsiromašniji dječak, nije ništa ponudio, ali sam iz njegovog posramljenog držanja i tužnog izraza lica mogla isčitati koliko mora da je patio. Pozvala sam ga k sebi i kad mi se približio, dohvatila sam ga rukama i i čvrsto sam ga stisla ljubeći ga. Ohrabren nježnostima, jadnik mi ubaci među dlanove zamotuljak i pobjegne posramljeno. Iznenađena i znatiželjna, otvorim ga neprimjetno. To su bile.... pogodite! Tri kocke šećera! Brzo sam ga pozvala k sebi. -- Znao si da mi se sviđa šećer? - upitam ga smiješeći se. --Shvatio sam! I meni se jako sviđa! --I ti, nastavim dirnuta, sigurno si pitao majku i .... -- Ne gospođo! - odgovori spremno, nikoga nisam ništa pitao; sam sam ih sačuvao od moje... -- Ali ipak... --Baka, kada mi priprema kavu s mlijekom, ubaci uvijek u šalicu dvije ili tri kockice šećera da je zasladi. Ja sam uzeo šećer... -- A kava i mlijeko?... upitam stisnutim grlom. --Popio sam je gorku! Mario, maleni Mario, gdje si sada ti? Možda je dim iz radionica potamnio tvoje lice anđela, možda sada obrađuješ polja gdje se zlatni ljetina i gdje na suncu sazrijeva loza, možda te prevoze pustolovni brodovi gdje je posao težak, a nada prijevarna... Ma, tkogod da jesi, radnik, ratar ili mornar, tvoje je mjesto među plemenitim srcima za koje je ljubav žrtva, samoodricanje, dužnost. Mario, maleni Mario, kad bi mogao na trenutak ući u moju radnu sobu, vidio bi mnoge papire, mnoge knjige, mnoge sitnice, i vidio bi, također, sačuvane ispod malog staklenog zvona tri komadića šećera, ime i datum! | Entry #20276 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam na koji način, ali moji učenici su nekako doznali da je taj dan bio moj rođendan. Vidjela sam ih kako dolaze u školu svečano obučeni, s poklonom u rukama. Bilo je onih koji su mi poklonili elegantnu kemijsku olovku, neki su mi darovali prigodnu čestitku, neki pernicu za posao, a bilo je i onih koji su se odlučili za buket svježeg cvijeća. Od tog prizora bila sam u isto vrijeme počašćena i tužna. Počašćena, jer svaki znak zahvalnosti i pažnje iskazan od strane te divne djece me dirao ravno u srce te se svaka žrtva učinjena za njih činila malom. S druge strane osjećaj tuge se javljao pri pomisli da se novac potrošen za te poklone mogao namjeniti nečemu korisnijem. Kako bilo, sa zahvalnošću sam primila te drage znakove pažnje. Samo jedan dječak, onaj najsiromašniji od svih, mi nije poklonio ništa. Ali iz njegovog posramljenog držanja i tužnog izraza lica mogla sam naslutiti koliko mu je bilo teško zbog toga. Pozvala sam ga k sebi i kad je došao pokraj mene čvrsto sam ga primila u naručje ljubeći ga. Ohrabrljen tom gestom nježnosti, jadničak mi stavi u ruku jedan smotuljak i postiđen pobjegne. Iznenađena i znatiželjna, bez da itko primjeti, otvorim smotuljak. U njemu su bile... pogodite!! Tri kuglice šećera! Odmah ga pozovem ponovno k sebi. --Znao si da volim šećer? upitala sam ga smiješući se. -- Pretpostavio sam! Ja ga obožavam! -- I ti, nastavim dirnuta, si ga sigurno tražio od mame i.... -- Ne gospođo! spremno odgovori, nisam ja nikoga ništa tražio,sačuvao sam ga sam, od mog... --Ali i ako.... ---Baka kad mi da kavu s mlijekom, uvijek mi stavi u šalicu i dvije ili tri kuglice šećera da je zasladi. Ja sam izvadio šećer... ---A kava s mlijekom?... upitala sam ga s knedlom u grlu. --- Popio sam je gorku! ---Mario, maleni Mario, gdje li si samo sada? Možda je dim radionica zamrljao tvoje anđeosko lice, možda baš sada radiš u polju gdje raste i zrije pšenica, na suncu, u vinogradima, možda si na nekom avanturističkom brodu, gdje je posao toliko težak, a nada toliko varljiva... Ali što god da bio radnik, poljoprivrednik ili mornar, tvoje mjesto je među plemenitim srcima, za koje je ljubav žrtva, odricanje, dužnost. Mario, maleni Mario, kad bi barem na trenutak mogao ući u moju radnu sobu, vidio bi puno papira, puno knjiga, puno igračaka, a pohranjene u jednoj maloj staklenoj kutijici vidio bi i 3 kuglice šećera, jedno ime i jedan datum! | Entry #18208 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam kako, ali moji mali učenici doznali su da toga dana imam rođendan. Vidjela sam ih kako stižu u školu u svečanoj odjeći i s malim poklončićima u rukama. Netko mi je donio elegantno pero, netko molitvenik, netko pernicu za olovke, netko lijepu kiticu sviježeg cvijeća. Osjećala sam se utješenom i ožalošćenom ovim prizorom: utješenom jer bi me svaki znak zahvalnosti ili naklonjenosti ove dobre djece dirnuo u srce i svaka žrtva činila bi mi se lakom: ožalošćenom jer sam pomislila da su novci za te kupnje mogli biti utrošeni u plemenitije svrhe. Kako god, primih s vedrinom te drage iskaze ljubavi. Jedan jedini dječak, najsiromašniji, ne ponudi mi ništa: ali iz njegova smetenog držanja i iz njegovog majušnog i tužnog lica zaključih koliko mora da pati. Pozvah ga k sebi i čim mi se približio zagrlih i poljubih ga. Ohrabren ovim nježnostima, siromah mi pruži zamotuljak i sramežljivo pobježe. Iznenađena i znatiželjna otvorih ga bez da itko primijeti. U njemu bijahu... pogodite!... Tri kockice šećera! Odmah ga pozvah k sebi. --Jesi li znao da volim šećer? upitah ga sa smiješkom. --Mislio sam si! Jako ga volim i ja! --A ti, nastavih ganuta, sigurno si za njega zamolio mamu i... --Ne, gospođo! odvrati spremno, nisam zamolio nikoga ni za što; sačuvao sam ga baš ja, za Vas... --Zaista... --U kavu s mlijekom baka mi ubaci dvije ili tri kockice šećera da ju zasladi. A ja bih šećer izvadio... --A kava s mlijekom?... upitah ga stisnuta grla. --Popio bih ju gorku! Mario, mali Mario, gdje si? Možda je crni dim radionica zatamnio tvoje anđeosko lice, možda radiš u poljima gdje se zlati žito i gdje na suncu sazrijeva vinova loza, možda ćeš ići na pustolovne brodove gdje je rad težak a nada varljiva... Ma štogod jesi, radnik, težàk ili moreplovac, tvoje je mjesto među plemenitim srcima za koje je ljubav žrtva, samozatajnost, dužnost. Mario, mali Mario, da na trenutak uđeš u moju radnu sobicu, ugledao biš mnogo papira, mnogo knjiga, mnogo raznolikih sitnica; i ugledao biš, ispod malog staklenog zvona, tri mala komadića šećera, jedno ime, jedan datum! | Entry #21922 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam kako, ali moji su školarci saznali da je taj dan bio moj rođendan. Vidjela sam ih kako dolaze u školu svečano obučeni s poklonima u naručju. Jedan mi je donosio elegantnu olovku, drugi čestitku, treći pribor za šivanje, četvrti krasan buket cvijeća. Bila sam dirnuta i rastužena od tog prizora: dirnuta zato što bi me svaki znak zahvalnosti i pažnje, koji je dolazio od te dobre dječice, dirnuo u srce i činio bi laganom svaku moju žrtvu: rastužena zbog toga jer sam mislila kako su se novci potrošeni na kupnju darova, mogli iskoristiti u plemenitije svrhe. U svakom slučaju, mirno sam prihvatila sve te drage znake ljubavi. Samo mi jedno dijete, najsiromašnije, nije donjelo ništa: ali sam iz njegovog posramljenog držanja i sjetnog izraza lica primjetila koliko je samo mogao patiti. Pozvala sam ga k sebi i kad mi je došao bliže, više puta sam ga stisla u naručje stala ga cjelivati. Ohrabren tim nježnostima, jadničak mi ispusti u ruke maleni smotuljak i sramežljivo pobjegne. Iznenađena i znatiželjna, otvorila sam ga bez da je itko primjetio. U njemu su bile... pogodite!... Tri kockice šećera! Odmah sam ga pozvala k sebi. -- Znao si da volim šećer? pitala sam ga smijući se. -- Bio sam siguran! I ja ga jako volim! -- A ti si , nastavila sam dirnuta, sigurno pitao mamu i .... -- Ne gospođo! uzvratio je spremno, nisam nikoga ništa molio; ja sam ih sam očuvao, iz svoje... -- Ma kako... -- Kada mi baka daje kavu ili mlijeko, u šalicu mi uvijek stavi i dvije ili tri kockice šećera da je zasladi. Ja sam izvadio van šećer... -- A kava i mlijeko?... pitam ga zaprepašteno. -- Popio sam ih takve gorke! Mario, maleni Mario, gdje si sada ti? Možda će dim u uredu zacrniti tvoje anđeosko lice, možda ćeš u ovo vrijeme obrađivati polja, gdje se zlati i dozrijeva kukuruz, na suncu, ili vinograd, možda te pokupe valovi željni pustolovine, gdje je rad mukotrpan, a nada je varljiva... Ali tko god da si, radnik, poljoprivrednik, mornar, tvoje mjesto je među plemenitim srcima, za koje je ljubav žrtva, odricanje, dužnost. Mario, maleni Mario, kada bi barem mogao ući sada u moj kabinet, vidio bi mnoge čestitke, mnoge knjige, mnoge igračke, i vidio bi također, spremljene pod jednim malenim staklenim zvonom, tri komadića šećera, jedno ime, jedan datum! | Entry #18142 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|
Ne znam na koji način, ali moja scolarini došao da znaju da je taj dan bio rođendan. Vidio sam ih kako stižu u školi sa strankama i haljini s darom u rukama. Tko sam nosila elegantnu olovku, drugi malo knjigu po masi, u slučaju od onih koji rade, koji su lijepi buket svježeg cvijeća. Bio sam tješila i ožalošćen vidiku: tješio, jer bilo koji znak zahvalnosti ili naklonosti da sam došao iz onih dobrih djece dotaknuo moje srce i natjerao me blagi mišljenje svakoj žrtvi: rastužila, jer sam mislio da je uzeo novac za one kupnje, može se dodijeliti više plemenite uporabu. U svakom slučaju, prihvatio sam mirno one drage demonstracije ljubavi. Jedino dijete, najsiromašniji, nije mi ponudio ništa, ali neugodno zbog njegovog držanja i njegova tužna lica kao što sam tvrdio trpjeti. Nazvao ga je sam i kad sam imala pored mene ga zagrlila više puta u svojim rukama, ljubeći ga. Ohrabreni tim milovanja, jadnik pitao mene bundle u svojim rukama, i pobjegao sramotno. Iznenađena i znatiželjna, otvorila sam i nitko nije mogao vidjeti. Tu su .... pogodite što! .. Tri loptice od šećera! Nazvao sam ga vratiti odmah od mene. - Jeste li znali da je volim šećer? Pitao sam, nasmijana. - Ja sam to shvatio! Sviđa mi se toliko toga za mene! - A vi, nastavio premještati, sigurno su upitani majku i .... - Ne gospođo! , odgovorio odmah, ja nisam tražio nikome ništa; ćemo imati je zadržao svoj ego, moj .... - Ali ipak .... - Baka, kada mi to daje kavu i mlijeko, uvijek me stavlja u Chicchera dva ili tri kuglice šećera za indolcirlo. Ja sam odrastao šećer .... - I kava i mlijeko ... Pitao sam grlo zategnuti. - L'ho je gorka! Mario, Mario Bros, gdje ste? Možda dima pocrnjele radionice će imati svoj anđeo lice, možda radite na ovoj biondeggia područjima gdje ljetina je zrela i suncu, vijka, možda ćete dočekati Brodovi avantura u kojoj je rad tako teško, pogrešna nada kako .... No, tko god bio, radnik, poljoprivrednik ili čovjek mora, tvoje mjesto je jedan od najplemenitijih srca, kome je ljubav žrtvu, nesebičnost, dužnost. Mario, Mario Bros, ako na trenutak sam mogao doći u moju sobu na studij, što će se vidjeti mnogo kartica, mnoge knjige, mnoge džidža-knacks; i što će vidjeti, čuva u malim staklenim zvonom tri grude šećera, ime, datum! | Entry #18625 — Discuss 0 — Variant: Not specified
|